Mislila sam da su mi višnje najdraže voće, no onda su u moj život ušetale...
Maline.
Pronašla sam se u riječima i divotama Ane i njenog Kluba ljubitelja malina, jer tko ne želi biti dio tog kluba?
Nikad nisam mislila da sam tvrdoglava osoba.
Uvijek bi kod nekog konflikta ja popuštala i ispričavala se. Pametniji popušta i te fore.
Kod dogovaranja, većinom bi rekla da mi je svejedno.
I kada bi roditelji rekli da im se inatim, nisam razumjela što govore.
Eh, krivo sam mislila...
Uvijek se iznova zateknem kako nešto zeznem, preskočim, ili se jednostavno zapričam s nekim i ne znam više kako osnovne stvari idu.
I onda mi ne ide, i nisam cvrkutava i sretna, jer je uvijek ili manjak sastojaka ili manjak vremena. Ili oboje.
I onda si mislim što je meni ovo trebalo?
I to me drži 2.58 sekunde, i onda se sjetim da je riječ o hrani i da me ona čini sretnom.
Ma ne, nije sve u jedenju, nego i sam pogled na recepte u nekom časopisu ili knjizi koja je dotad bila bezvezna, preko mirisa iz susjednih stanova, divan osjećaj dok čekaš hranu u restoranu nestrpljiv kao malo dijete ili te divne fotografije, kakve i sama pokušavam uhvatiti, od kojih cure sline.
Da, volim!
